Knjiga postanja - Starozavjetni katehizis

> > > Knjiga postanja

Knjiga postanja

"Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života."

----------------------------------------------

"Starozavetni Katehizis" je emisija radija Svetigora (www.svetigora.com) koja se emituje sedmično.

Ovo su izvanredne emisije, poučne, ali i više, često veoma nadahnjujuće. Način objašnjavanja događaja je jednostavan, direktan i blizak našem današnjem životu, i zapanjujuće otkriva do koje mjere i detalja se i nama danas jednostavno ponavljaju iste stvari, situacije, pa čak i isti pokreti srca, kao što su se dešavale ljudima kroz istoriju od najranijih vremena. Tako veoma brzo čovjek osjeti stvarnu, živu bliskost i naklonost prema mnogim od starovremenih likova koje inače možda poznajemo samo kao neku vrstu knjiških ili čak "muzejskih" imena ili pojmova. Stari Zavet, koji se često pominje kao štivo teško, sa nejasnim ili teško prihvatljivim porukama, ovde snažno oživljava za nas i pokazuje nam svoju savremenost i bliskost našem ličnom životu.

U najmanju ruku zbog toga, što zaista u punom smislu riječi oživljavaju događaje i likove Starog Zaveta i živo ih dovode u vezu sa nama samima, preporučujem svakome da posluša barem neku od ovih emisija.

----------------------------------------------

"...Prije svega, ta tumačenja i te tajne, govore nam da Sveto Pismo nije djelo pisano u službu ličnog piščevog poetskog nadahnuća, niti radi preciznog naučnog istorijskog izraza, niti pak u službi nečega poput, nama savremene postmodernističke igre između pisca i čitaoca, već vidimo da je Biblija pisana u službi i radi službe ljudi Gospodu Bogu.

Njegov se smisao ne da iscrpiti u osamljenom čitaočevom domišljanju i oduševljenju, u akademskim raspravama, jezičkim analizama, poetskom i mističnom zanosu samozvanih tumača, vračara i gatara. Njegov smisao u pravoslavnom shvatanju života i stvarnosti određen je njegovim fizičkim položajem u crkvi, u pravoslavnom hramu. Tamo se Sveto Pismo nalazi na sred oltara, Svete Trpeze, dakle u centru Bogosluženja, u centru Svete Liturgije, u centru čudesnog sabora Boga i vjerujućih ljudi.

Eto zato i otuda, nama se čini da smo pročitali izvještaj o političkim nemirima u Egiptu, o egzodusu jednoga naroda, o prastarim prevaziđenim običajima, da smo pročitali nekakav nestvaran judejski mit, a ono nam se iznenada kroz riječi Crkve otkrivaju sudbinska pitanja našeg ličnoga života, pa ne bude da smo pročitali "izmišljeni i naučno oboriv izvještaj" o razdvajanju mora star 30-tak vjekova, nego to čitamo o našem krštenju, bjekstvu iz robovanja neznaboštvu i strastima koje simbolizuje Misir - Egipat, uslasku u veliku pustinju ovoga života punu kolebanja i razočarenja za krštenu dušu i primicanju konačnoj pobjedi i smirenju Carstva Nebeskog koju simbolizuje Zemlja Obećana.

Niti to čitamo "poučnu priču o izdaji među braćom i velikodušnosti odbačenoga brata", nego nam se to otkriva istina o stradalnom Hristu zapisana vjekovima prije njegovoga ovaploćenja, zapisama prije vjekova.

To je tajna Bogosluženja. Sveto Pismo kao Bogoslužbena knjiga, ima tu tajnu.

Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života.

Tako i na Svetoj Liturgiji, vidiš - hljeb i vino, a to sami Gospod koji te poziva da mu pristupiš.

Mi ljudi svojim razumom i čulnim moćima ne možemo direktno vidjeti lice Gospodnje. Zato doista često, oslanjajući se na tako krnje znanje, zaključujemo da smo mi sami u čitavoj vasioni, da Boga nema. Vjera je, kaže apostol Pavle, potvrda onih stvari koje nama ljudima nijesu vidljive. Vjera je ona sila koja nas upućuje u oblasti krajnje neizvjesne i nedostupne našim ograničenim saznajnim moćima. Vjera je naše jedino sredstvo i čulo pred nepoznatim. Vjerom vidimo nevidljivoga Boga.

Vjerom, Judejski izlazak iz Misira kroz Crveno more postaje nagovještaj Hristovoga stradanja i potom vaskrsenja, nagovještaj našega krštenja i po njemu usmjerenja ka životu vječnom, Zemlji Obećanoj. Vjerom, put izašavšeg Izrailja predvođenog Mojsejem postaje naš put. Patnje i kolebanje Judejaca postaju naše patnje. Jedna stara i na prvi pogled naivna priča postaje putokaz našim srcima. Vjerom Sveta pravoslavna Liturgija, od predstave za naše oči, zbira nerazumnih radnji, prevaziđene tradicije i običaja, postaje predvorje, predukus Carstva Nebeskoga u koji se sabiramo "opet i opet", kako kaže liturgijska molitva.

Proširi

Stvaranje neba i zemlje

14.4 Mbs 15:50 min.

"...Sveto Pismo nam govori da je Gospod u jednom određenom momentu otpočeo stvaranje svijeta koji prije toga trenutka nije postojao. Prije toga momenta, kako Biblija kaže, početka, u kome Gospod stvara, nije osim Boga postojalo baš ništa. Zato Jevreji ovdje kada govore o stvaranju koriste svoj glagol 'bara' (ברא), što znači stvoriti iz ničega, ili stvoriti ni iz čega, za razliku od drugog svog glagola, isto tako za stvaranje, 'asah' (עשה), koji ustvari ne znači stvoriti, već načiniti od nečega.

Iz pukog ništavila, voljom Božijom nastao je svijet. ..."

Stvaranje čovjeka

6 Mb 15:59 min.

"... Čovjek je, rekosmo, stvoren po slici i prilici Božijoj. Prema tumačenju svetoga Maksima Ispovjednika, slika Božija u nama je ono što od Boga dobijamo od početka našega postojanja i imaćemo do kraja, a to je život, i vječni život. Prilika Božija, ili podobije, je ono što tek treba da zadobijemo, da bismo u potpuno nalikovali Bogu, a to su milost i dobrota. Inače, na šta će nam ličiti vječni život, ako ne zadobijemo dobrotu i milost? To se i ne bi moglo nazvati životom, nego vječnom patnjom.

...

... Zbog čega sada ovakvo iskušavanje? Kada bi mi inače mogli znati da nas neko voli? I kako bi mi inače mogli znati da nas neko voli, ako taj ne bi imao nikakvu priliku da postupi suprotno, nego da nam bezuslovno ugađa i žrtvuje se za nas? Nikako. Bila bi to prisilna ljubav. Ustvari to uopšte ne bi bila ljubav..."

O čovjekovom izgnanju iz Raja

17.3 Mb 18:23 min.

"...Nadalje, grijeh je naše praroditelje bacio u takvu paniku, u takvo obezumljenje, da su pokušali da se od svevidećega Gospoda sakriju - iza drveta.

....

Međutim oni nijesu spremni da se pokaju niti da priznaju svoj prestup, već šta rade? Svako od njih prenosi krivicu na drugoga. Muž kaže žena je kriva ('Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh'), žena kaže zmija je kriva ('Zmija me prevari, te jedoh'), i to pred živim Bogom, koji zna svačije grijehe, a traži pokajanje samo od onoga kome se obraća. Tako i danas Gospod, ne traži da mu ispovijedamo tuđe grijehe, ma kako bili veliki, makar bili i nad nama učinjeni, nego samo svoje sopstvene grijehe.

...

I opet, kao u slučaju prvorodnoga grijeha njegovih roditelja sa zabranjenim plodom, Kain se nije pokajao, već se pravdao .... kao i svi mi danas, kada se zadesimo u okolnostima neke nevolje, najprije tražimo opravdanje za sebe. Kain kaže 'Zar sam ja čuvar brata svojega'...."

O potopu i Vavilonskoj kuli

18.7 Mb 20:28 min.

"...Ovi ljudi, potomci Nojevi, da bi stekli sebi ime, i da se ne bi rasijali po Zemlji, u suštini da bi obezbijedili svoj život na Zemlji, rade suprotno nego što je Noje uradio po izlasku iz kovčega. Noje se uzdao u pomoć Božiju i prinosio je žrtve i molitve; oni se uzdaju u sopstvene moći i grade veleljepne građevine.

...

Jedinstveni jezik nije zlo samo po sebi, ali u okolnostima bogoborstva i bogootpadništva ljudi, takav jezik postaje oruđe efikasnog širenja zla. I danas, usavršavanje komunikacija, kompjuterizacija, trebalo bi po sebi da bude nešto korisno i dobro. Ali tako savršeni sistem u rukama ljudi koji ne samo da u Boga ne vjeruju, nego se bore protiv Boga, postaje oružje zla. Zato različitost jezika i različitost naroda, od tada do danas, jeste jedan Božiji, da tako kažemo, vaspitni metod prema ljudima sklonim odstupanju od Boga..."

Život Avramov

22 Mb 23:26 min.

"...Momenat kojim Gospod poziva Avrama da napusti svoju otadžbinu, svoj rod, radi odlaska u zemlju koju će mu pokazati, jedan je od prelomnih mjesta biblijske istorije. Nakon vavilonske pometnje, ne samo u Haldeji, već svuda, zavladalo je neznaboštvo i mnogoboštvo. Još od vremena kada na zemlji nije bilo ljudi osim Nojeve porodice, Gospod Bog koga više niko ne poznaje i ne priznaje, po prvi put se obraća jednom čovjeku, sigurno pravedniku čista srca i predlaže mu zavjet.

Ovaj poziv Božiji Avramu daje nam sliku svakog budućeg poziva Boga čovjeku. Onog dramatičnog novozavjetnog "Ostavi sve što imaš i idi za mnom". Slika je to Krsta i Raspeća. To je slika pokajanja koje u izvornom grčkom znači preumljenje ili preobražaj. Pokajanja kroz koje svaki čovjek koji od vremena pada, od vremena bogoodstupništva želi da se vrati Bogu, mora proći.

Avramov pak izlazak iz Harana u zemlju neviđenu, u zemlju tek samo nagoviještenu, jeste izraz i slika povjerenja u Boga, one čiste, za um ovoga svijeta nelogične i nadrazumne vjere. Onog novozavjetnog "Blaženi su koji povjerovaše a ne vidješe". Na toj Avramovoj vjeri, kao Hristos na Petrovoj vjeri, Gospod je sazidao zavjet između sebe i Avrama, to jest starozavjetnu Crkvu. ..."

Život Avramov i Isakov

15.4 Mb 16:23 min.

"...U Lukinom Jevanđelju Gospod Isus Hristos kaže: "Opominjite se Lotove žene."

Zašto je to tako? Zašto okretanje izaziva smrt? Kada se čovjek iz grijeha, Božijom pomoćju izvodi u spasenje, pogubno je osvrtati se, vraćati se na pređašnji način života. Treba ići za Gospodom koji nas izvodi i pomaže nam. Okretanje je rezultat naše nesigurnosti. Kada nas Gospod iz grijeha i smrti izvodi u istinski život, okretanje znači okretanje od Gospoda, okretanje prema starom životu, životu bez Boga, dakle okretanje prema smrti.

Ovoj ženi nije pomoglo to što je bila član Lotove porodice, one koja je rukom Božije milosti izbavljena od pogroma. Presudili su njena lična odgovornost pred Bogom i njen lični postupak. Zato ni mi ne treba da očekujemo da će nas spasiti naše hrišćansko Pravoslavno ime, to što smo kršteni i što se zovemo Pravoslavnima, ako ne živimo hrišćanski i Pravoslavno, ako se neprestano okrećemo za nečim drugim što nije Bog i gdje nije Božiji život. ..."

Život Jakovljev 1. dio

18.7 Mb 19:54 min.

"...Nikome Isak nije vjerovao više od Boga, zato mu se neprestano molio. Nije to bio odnos zaostaloga pretka koji nije mogao da uživa blagodeti civilizacijskog razvoja i razvoja medicine pa se primitivno obraća nekoj nedefinisanoj višoj sili. Ne, Isak je, poput njegovoga oca Avrama istinski Božiji prijatelj i poznanik.

Kako to "poznanik Božiji"? Tako što Gospod za njega nije prosto neka viša sila, ili kako mi danas kažemo "ima nešto", nego ličnost sa kojom se razgovara, koja se predstavlja, koja ima ime. A kada nekoga poznaješ lično i imaš u njega bezgranično povjerenje, makar on i ne bio sam Gospod Bog nego čovjek, prijatelj koga voliš, zar ti treba još neka utjeha i oslonac pored njega.

Isakova molitva za ženu nerotkinju nije bajkoviti ukras ovoj priči, već velika istina, danas zaboravljenoga načina ljudskoga života u kome se sve bazira i počinje na povjerenju prema Bogu. I danas mi Pravoslavni znamo nebrojene primjere gdje iskrena molitva Bogu, nakon bezuspješnih medicinskih tretmana vraća plodnost i potomstvo pobožnim bračnim parovima. ..."

Život Jakovljev 2. dio

17.1 Mb 18:15 min.

"... Novo ime koje je Jakov dobio nakon ovoga rvanja sa Bogom biće ime njegovoga pokoljenja, izabranog jevrejskog naroda.

Izrailj, što znači "onaj koji se bori sa Bogom". Ali to ne znači bogoborac, onaj koji ratuje protiv Boga. Kada pročitamo ovu priču, vidjećemo da Izrailj, ili Izrael, znači upravo suprotno. To je onaj koji se bori za Božiji blagoslov, za Božije priznanje, za Božiju ljubav, za Božije prijateljstvo. Jer kaže: "neću te pustiti dok me ne blagosloviš".

Koji se bori sa samim sobom i sa ljudima oko sebe, koji se bori sa svim onim negativnim u sebi da bi odgovorio na Božije prizvanje. Božije prizvanje poput onog "Pokajte se" ili "Budite savršeni" ili "Hajte za mnom" pravi od učmalog i nezainteresovanog ljudskog bića ratnika koji se bori sa palim sobom da bi se približio Bogu. U tom smislu može se govoriti o borbi sa Bogom starog i ogrehovljenoga čovjeka u nama za Božije društvo i prijateljstvo koje ište onaj novi, takođe u nama sakriven i zatrpan grijesima, čovjek.

U tom je smislu svaka krštena duša slika Jakovljeva, borac, rvač koji se čitav život rva sa sobom, ljudima i Bogom da bi dobio blagoslov i prelazak u obećanu zemlju....."

Život Josifov 1. dio

15 Mb 16:35 min.

"...Ljubomoru smo već sreli u dosadašnjem Biblijskom pripovijedanju. Upoznali smo je kao jedan smrtonosni i nikako Božanski osjećaj, osjećaj bratoubistveni koji je doveo do toga da Kain ubije svoga brata Avelja iz zavisti prema njemu.

Ljubav kojoj nas uči Bog kroz Stari i Novi Zavjet, hrišćanska ljubav, ljubav o kojoj govori Crkva, ljubav kojom Bog voli svijet, i na koju nas i poziva, nije jedno dobro koje se svima raspodjeljuje na način matematičke, bezlične, hladne ravnopravnosti i pravičnosti. Kada kažemo da Gospod sve nas voli jednako i savršeno, to ne znači da ta ljubav ne nosi pečat ličnosti, pečat posebnog odnosa prema svakome od nas, nanovo različitim i nanovo neponovljivim. Kao što smo svi mi ljudi međusobno različiti, posebni, svako od nas ima u sebi neku svoju ličnu skrivenost i tajnu, tako je i Božija ljubav prema nama, iako jednaka prema svima, na različite načine upućena i manifestovana.

....

Međutim, zavist i ljubomora je jedan nezdrav osjećaj koji se javlja kao reakcija na taj prirodni i Božanski poredak. Ljubomora je bolestan i izvitoperen način mjerenja i prihvatanja Božanske ljubavi, ne prema onome što Bog daje nama, nego prema tome šta daje drugima.

A momenat kada naš razum i naše nezajažljive prohtjeve upletemo u Božije namjere i njih počnemo mjeriti našim mjerilima, to je početak zla koje nema granica....."

Život Josifov 2. dio

15.2 Mb 16:39 min.

"...Što se tiče Josifa, već smo rekli, ovdje sve vrvi od primjera da ako se čovjek uzda u Boga i Božiju volju, nema te nevolje, bukvalno nema ni jedne nevolje koja ga može zadesiti, a koja se neće pokazati kao Božija namjera i Božija priprema za nešto veliko i korisno što taj čovjek, s Božijom pomoćju, treba i može da izvuče iz sebe i podari svijetu, drugima i samome sebi. Sve naše tragedije postaju nevolje i nesreće samo onda kada odustanemo, kada ne vjerujemo da je sve to jedan Božanski postupak. Ne prosto sudbina ni viša sila, nego roditeljsko staranje voljene osobe, našega nebeskoga Oca za naše konačno spasenje.

Samo zaista, kako kaže apostol Pavle u poslanici Jevrejima, "svako karanje dok traje ne čini se da je radost nego žalost", i odmah dodaje, "ali poslije daje mirni plod pravednosti onima koji su kroz njega izvježbani". Šta to znači? To znači onima koji su kao Josif ili bar nalik Josifu, poput Josifa, molitvom, postom, pravednošću, životom po Božijem slovu, pripravni i očekuju svaki svoj životni momenat kao volju dobroga Boga. ..."

Život Josifov 3. dio

23.5 Mb 25:01 min.

"...Zato predavanje Josifa u Egipat jeste praslika predavanja Hrista na Krst, izgnanje Hrista iz naših života u smrt. Dolazak njegove braće u Egipat u vrijeme gladi, ne bi li dobili žito, i okolnost da je baš Josif taj koji će u čitavome carstvu biti zadužen za raspodjelu hrane, jeste praslika Strašnoga Suda Hristovog, u kome ćemo mi, prešavši iz ovih života kroz smrt, kuda smo poslali samoga Hrista Boga, doći upravo pred njega samoga kao Cara Slave, Svedržitelja, i prositi od njega, njega koga smo ubili, da nas nahrani u našoj gladi, da nam u našoj smrti da život vječni.

Josifove riječi koje je izgovorio kada su ga braća konačno prepoznala, praslikuju Hristov poziv onima među ljudima koji su ga razapeli, onima među svima nama koji su se u toku svoga života pokajali lično za to ubistvo, jer u tom ubistvu koje su u jednom davnom istorijskom momentu izvršili Jevreji i Rimljani, svi na ovom svijetu učestvujemo svojom mržnjom, zavišću, samoljubljem, preljubom, pijanstvom i tome slično. Učestvujemo imajući priliku svaki od nas da prekinemo bogoubistvo.

I kada ga prekinemo, kada prestanemo sa svim tim, kada se pokajemo, čućemo Josifove riječi, koje su ustvari riječi Hristove:
"A sada nemojte žaliti se niti kajati što ste me poslali ovamo, jer Bog mene posla pred vama radi vašega života." ..."

www.svetigora.com/

www.svetosavlje.org/

www.slovoljubve.com/